Vaša poruka je uspješno poslata!

POŠALJITE ZAHTJEV

Ako imate neka pitanja, pozovite nas!
(+382) (0)68 888 864

Napomena: Vaša rezervacija nije potvrđena ukoliko nije drugačije navedeno.

Putem orhideja – Priča planinara

Share

Već je treći put kako krećem na Lisinj, jednu od barskih planina, sa najvišim vrhom Loška na 1353m nadmorske visine.

Uvijek ću ga pamtiti po 2013. godini, kada sam prvi put shvatio koliko jako moze grijati sunce na planini i kako manjak vode sve otežava, mada, na ovakvim primorskim planinama vode nikada I nije mnogo.

Između Loške i morske obale je tek nešto više od 3 km. Mnogim biolozima, naročito onima koji žive u kontinentalnim predjelima, je teško da uopšte i zamisle visinu od 1200-1300 metara nadmorske visine gdje u potpunosti vlada mediteranska klima i gdje se sa vrha planine obala Jadrana pruža kao na dlanu.

Ovog puta sam išao sa Enkom, krenuli smo nešto kasnije nego što bi trebalo, ali srećom pratio nas je oblak. Ostavljamo auto u selu Lunje, posljednjem selu ispod Lisinja, i odlazim da na kratko “provjerim“ obližnju česmu u čijem koritu živi žaba mukač (lat. Bombina variegata) jedna od meni lično najljepših.

Penjemo se polako uz planinu, i kreće da se otkriva sve oko nas, ispred je Mrkovsko polje, nekada poljoprivredni centar, a danas grupa ograđenih livada, dok sa naše lijeve strane se vidi Ulcinjska solana, pominjana u jednom od prethodnih postova, kao i Šasko jezero koje uvijek rado posjetim, oduševim se i kao biolog i kao turista, i kome isto planiram posvetiti par riječi nekom narednom prilikom.

Ovog puta cilj je doručak na Loški, sa pogledom na Bar.

Prvo nas zatiče gornja površina Lisinja koja je ravna poput ploče sa gomilom uzvišenja i katuna, suhozidom ograđenih livada. Kao da je jednom dunuo jak jugo, podigao talase, a nešto ih samo zaustavilo u jednom trenutku.

Pratimo markaciju, ali skoro da i nije potrebno, mjesec je Maj, procvjetale su orhideje i kao da su željele da budu putokaz do vrha, pratimo ih čitavim putem, žuto i ljubičasto na sve strane dokle pogled doseže.

Dolazimo do “malog Lisinja” i prve stanke za kratki predah ispod ogromnog drveta i obližnjeg bunara sa pitkom vodom. Nakon toga nailaze ti čuveni lisinjski konji. Prvo manja grupa od 3-4 konja, koje je vlasnik ostavio tu da prezime i koji su spustili glave i otišli dalje čim su nas vidjeli.

Ali, osim njih, tu na Lisinju su jednom tako ostavljeni konji koje njihovi vlasnici nikada više nisu pronašli i čiji su mladi rođeni na planini, u divljini, i nikada nisu osjetili šta znači raditi za čovjeka.

Tako su nastale generacije polu-divljih konja. Lako ih je prepoznati, kada pasu travu, ne gledaju oko sebe, onaj koji ih vodi će vas uvijek odmah pogledati i gledati u vas dok ih ne zaobiete u širokom luku.

Kada sam zastao da ih slikam, odmah se oglasio, nemam šta ja da radim tu, nije mi dao da im kradem privatnost.

Predivne životinje i njihov alfa sa toliko ponosa u sebi, tako zaštitnički nastrojen.

I najzad, vrh Loška i planirani odmor uz doručak ispod vrha.

Pri povratku su se podigli oblaci i nastala je takva magla da smo na svega 10 metara mogli da vidimo oko sebe, držeći se puta grčevito, od jednog do drugog, crvenog i bijelog kruga.

Nedugo zatim, razvedravanje i ponovo svi nizovi stijena, ispresijecani travnatim površinama.

Kada smo stigli do auta, sretosmo jednu stariju gospođu kako ide do one česme.

“A momci, kako vam je bilo gore?”

“Lijepo, lijepo, malo maglovito pri kraju samo.”

“A moj sine, ne znam što ima gore, na`ako brda?!”

Nasmijah se samo, svako nađe ono što traži.